Author: admin

Velimir Petković u “Muzeju sporta”

Jedno od najvećih imena banjalučkog rukometa, Velimir Petković, posjetio je “Muzej sporta” 🏛️ i postavku o 🔴🔵 Rukometnom klubu “Borac”, te se upisao u 📖 Borikov spomenar.
Čovjek impozantne igračke i trenerske karijere, dugogodišnji igrač “Borca” i osvajač IHF kupa 1991. godine🏆 Nakon igračke karijere, skoro 30 godina je bio trener u njemačkim klubovima, osvojivši tri EHF kupa🥇🥇🥇 Danas je trener moskovskog CSKA i ⚪🔵🔴 ruske reprezentacije. Kroz “Muzej sporta” i dvoranu “Borik” proveo ga je direktor 🔴🔵 Sportskog centra “Borik” Nenad Talić, a Petković se zahvalio domaćinu, te izrazio veliko zadovoljstvo otvaranjem i značajem “Muzeja sporta”, u kojem ima mnogo eksponata posvećenih upravo njemu i njegovim uspjesima u RK “Borac”. Obećao je ponovnu posjetu, čim se za to ukaže prilika.

(Muzej sporta)

“Sjećanja su predivna, treba da ih čuvamo!”

“Nevjerovatno, ali se desilo!” Prije tri decenije RK Borac osvojio Kup IHF – “Sjećanja su predivna, treba da ih čuvamo!”
Prije 30 godina, Borčev “dječiji vrtić” stigao je do evro-trofeja, drugog u klupskoj historiji.

“Okruglo” trideset godina – toliko je prošlo otkako je tadašnja generacija Rukometnog kluba Borac osvojila drugi evro-trofej u klupskoj historiji!

Redom su padali belgijski Herstal, Empor iz Roštoka (Istočna Njemačka), Tusem Esen (Zapadna Njemačka) i, na kraju, u velikom finalu CSKA iz Moskve, tada predstavnik Sovjetskog Saveza.

Povodom velikog uspjeha, danas su se u Trofejnoj sali kluba okupili igrači iz te generacije. Zbog privatnih obaveza, stigla su samo petorica (Senjanin Maglajlija, Aleksandar Knežević, Goran Stupar, Dragan Marković i Andrej Golić), ali je i ta brojka bila dovoljna da se evociraju uspomene.

“Trideset godina je proletjelo, ali zaista je puno… Bitno je da smo u tih trideset godina svi mi nešto napravili u životu. Drago mi je da smo iskoristili povod da se vidimo, iako održavamo kontakte i viđamo se i na drugim destinacijama, međutim ovo je naš grad, naš rezultat i jako mi je drago što smo danas ovdje. Taj rezultat iz 1991. godine nas je napravio igračima i lansirao dalje na neke druge nivoe. Igrali smo u inostranstvu, neki su ostali da žive, neki su se vratili, ali nas prati čitavu karijeru. Što se mene tiče, bilo je svega kroz karijeru, ali mogu da kažem da je meni to najdraži trofej u karijeri“, poručio je Senjanin Maglajlija.

Da je tadašnja selekcija ostala na okupu…

“Kad se u obzir uzmu svi parametri poput godina, kvaliteta, iskustva iako smo bili mladi, mogla u neko dogledno vrijeme, godinu-dvije, sa renoviranjem ekipe i dodavanjem igrača, mislim da je tadašnja generacija mogla da se ‘pobije’ sa najboljima u Evropi. Tad je nastao period Barselone, Zagreba, ali sigurno bismo se sa njima uhvatili u koštac. Kad dođeš gore blizu vrha, onda je sve moguće, kao i danas na fajnal-foru, kada dođu ‘na papiru’ slabije ekipe, a onda pobijede, na primjer, Pari sen Žermen. Sigurno bismo mi držali visok nivo još nekoliko godina“, ističe ex-rukometaš rođen u Goraždu.

Sjećanja na trofej u Kupu IHF su predivna, poručio je Aleksandar Knežević.

“Posljednji put smo se skupili prije pet-šest godina, sad spontano i ove godine i probaćemo da ne čekamo pet ili deset godina, već da to bude na godišnjem nivou, u zavisnosti od obaveza“, poručio je Knežević, koji je poslije evro-trofeja u Borcu ostao još godinu dana, te osvojio Kup Jugoslavije.

“Predivno je prisjetiti se tog turnira u Jagodini, polufinala, finala… ‘Na papiru’ su svi bili jači od nas, ali ista je situacija bila i godinu dana ranije u tom Kupu IHF. Treba da čuvamo sjećanje na to, da obilježavamo, ali naravno da ne treba živjeti u prošlosti. Treba da gledamo na budućnost, ali i da održimo tu našu generaciju, da se pomažemo i poslije karijere. Sportisti poslije karijera imaju različite probleme, pa nije loše da se malo podržavamo.“

Knežević ne krije da mu je Borac mnogo pomogao na početku igračke karijere.

“Klub me izgradio i kao sportistu i kao ličnost. Boro i Momo Golić su bili pedagozi, ne samo treneri svima iz moje generacije, ne samo meni. Pokazali su nam put da budemo ljudi, a ne samo da gledamo kako ćemo da postignemo gol ili odbranimo.“

Za Gorana Stupara, sjajna je bila 1991. godina.

Sa Borcem je osvojio Kup IHF, izabran je za najboljeg sportistu Bosanske Krajine, te je sa omladinskom reprezentacijom Jugoslavije bio prvak svijeta, ali i dio najbolje postave turnira.

“Bila je to izvrsna godina… Ja sam tad imao nepunih 19 godina. Često sam sjedio sa našim trenerom Petkovićem, pošto je bio trener u Berlinu gdje živim. Stalno je spominjao da smo Jović (Božidar, op.a.) i ja, tada 18-godišnjaci, držali odbranu po njegovom sistemu 6-0. To je raritet, to se više ne može ponoviti…. Došao je poslije rat, ta generacija se raspala… Spomenuo je Maglajlija da je Zagreb osvojio titulu prvaka Evrope, a sa kim? Sa pet igrača Borca! Mislim da je ta generacija, da je ostala i bila dopunjena, sa pet igrača u jugoslovenskom i svjetskom rukometu napravila mnogo.Teško je i tad bilo zadržati igrače… Imali smo Iztoka Puca, Patrika Ćavara, mnoge igrače koji su iz Borca postale svjetske zvijezde u to vrijeme. Tad nije bilo toliko mikrofona kao danas u Borčevoj Trofejnoj sali, tad nije vladala tolika medijska pažnja kao sada. Maglalija, Knežević, Marković kao stariji igrači imali su 22-23 godine… Zvali su nas ‘dječiji vrtić’!Mnogo nam je pomogao Zlatan Arnautović, koji je tad imao 35 godina i koji se već tad praktično oprostio od rukometa. Nije mogao više ni da trenira, ali je odigrao ključnu ulogu. Išli smo iz kola u kolo, da li imamo novca da otputujemo, na primjer, u Roštok… U ekipi Empora, tad su svi imali nove aute, to je za nas bio pojam. Već tad se ulagalo u rukomet u Njemačkoj, a mi ih pobijedimo tamo četiri razlike. Onda su ljudi vidjeli da stvarno nešto može da bude od nas! Onda dođe taj Tusem Esen, legendarna utakmica, Johan Frac i Aleksander Tučin tad su bili dva najbolja igrača na svijetu. I onda mi primimo 12 golova od takve ekipe, to su stvari koje su danas nezamislive, moram to da kažem! I na kraju, taj CSKA, sa Dujšebajevim, tad je slovio za jednog od najboljih… Ni oni nam nisu ništa mogli! Nevjerovatno je, ali se desilo!“, istakao je Stupar, koji je apelovao na igrače iz tadašnje generacije da se uključe u rad kluba i pomognu koliko mogu.

“Drago mi je da se okupljamo i da među nama postoji želja da se srećemo, a volio bih da ova generacija malo preuzme odgovornost. Iz Njemačke pomažem klubu koliko mogu, pomažem svima, i upravi i trenerima, ko god me pita za pomoć. Rukomet sam napustio davne 1997. godine, ali mnoge stvari nisam zaboravio, drago mi je da pomognem koliko mogu i volio bih da se i drugi priključe i pomognu Borcu da ponovo bude velikan, ali mislim da smo i sada na dobrom putu jer se ozbiljno radi“, istakao je Stupar, osvrnuvši se na posljednje uspjehe banjalučkog rukometa kad su u pitanju omladinske selekcije.

“Moram da spomenem tu školu ‘Cepelin’ koju smo osnovali davno, da se rukomet ne bi izgubio. Tad nije bilo nijedne rukometne škole u Banjaluci, tad ni Rukometni klub Borac nije imao svoju školu. Od te škole su se razvile tri, koje postoje i dan-danas. Jedna je škola ‘Banjaluka’, poslije je ta naša škola prerasla u ‘ Golić – Šarić’, pa je onda RK Borac preuzeo tu školu… Rukomet se ponovo igra u Banjaluci, što mi je veoma drago. Radi se na omasovljenju, a iz te masovnosti će doći kvalitet, sto posto. Moramo da budemo istrajni u tome i da imamo podršku svih struktura, i privrede i vlasti, da nastavimo u tom pravcu. Znam da je ova godina bila teška za Borac, da je bilo nekih neprilagođenih koraka, ali u razvoju uvijek može da se desi korak nazad. To ne treba da nas sputa, već da uvijek budu dva koraka naprijed.“

Ljubav prema rukometu Goranu je usadio legendarni banjalučki trener i nastavnik Nikola – Braco Pavlišin, koji je nedavno preminuo.

“Žao mi je što je umro, to je zaista veliki gubitak za sve nas. U posljednje vrijeme je radio u Ženskom rukometnom klubu Borac, koji je takođe napravio ogromne rezultate. Braco je bio moj prvi učitelj i nastavnik fizičkog vaspitanja u tada osnovnoj školi ‘Braća Pavlić’, danas je to ‘Ivo Andrić’. Pavlišin nas je sve usmjerio, i mene i Acu Kneževića, i Božidara Jovića… Svakoga koga je vidio da je bar malo talentovan prebacivao je u rukomet, čak i neke koji su više ‘vukli’ na neki drugi sport. Imao je stvarno pedagoški rad sa nama, bio nam je kao drugi otac što je vrlo bitno u tom periodu, kad želimo da treniramo. Meni nikad nije bio problem, poslije kad sam nastavio kod Velimira Petkovića, tri treninga, pet treninga, nikakav problem… Kad čovjek to zavoli, onda to nije nikakav problem“, rekao je Stupar, podvukavši da se u Borcu, u to vrijeme, igralo za minimalne plate.

“Kad smo igrali tad u Borcu, novac i visina ugovora nisu bili presudni. Igrali smo za neke minimalne plate, a osvojimo Kup IHF. Sad čim se malo pojavi kvalitet, odmah se gleda koja je to vrijednost… Mora se nekad i istrpiti, pričekati godinu-dvije, ne ‘letjeti’ odmah za novcem, da se napravi rezultat.“

Da je uspjeh koji je Borac tad ostvario praktično nestvaran, jasno je i nekadašnjem treneru Banjalučana Draganu Markoviću.

“Pošto se bavim trenerskim poslom i pošto sam to malo dublje analizirao, izgleda nevjerovatno da smo mi tako mladi mogli da igramo na tako visokom nivou protiv vrhunskih ekipa. Nije to samo bila utakmica u Rusiji, imali smo mi jako teškog rivala i u Roštoku koji nas je namučio u Banjaluci. Isto tako, Tusem Esen je bio favorit uz CSKA, ali uspjeli smo da ih dobijemo uz vrhunsku igru, vrhunsko vođenje… Sad mi je još više žao što nismo ostali zajedno još 2-3 godine. Imali smo još jednu generaciju koja je dolazila i mislim da smo mogli da vladamo Evropom. Šta je tu je, nećemo plakati, imamo dva evropska trofeja na koje smo ponosni.“

Najmlađi u timu bio je Andrej Golić.

“Samo su Stupar i Jović bili dvije godine stariji. Tad je igralo 12 igrača, a iako rijetko ko u tim godinama dobije priliku, ja sam igrao, pogotovu u par utakmica protiv Roštoka, Belgijanaca… Sigurno nisam među onima koji su najviše doprinijeli ali sam bio tu. Ta ekipa je bila na početku nečega velikog, sa puno potencijala, i sigurno bi konkurisala za sami vrh u Evropi“, istakao je Golić.

(mondo.ba)

EHF Forum – Učesnici su i Banjalučani

U Atini se održava Forum klubova Evropske rukometne federacije (EHF), na kojem učestvuju i predstavnici banjalučkih klubova.

Direktor Ženskog rukometnog kluba Borac Darko Savić i njegov kolega iz Borca m:tel Vladimir Branković učesnici su EHF foruma na kojem će se birati predstavnici u organima ovog tijela.

Atinskoj rukometnoj večeri prisustovao je i prvi čovjek Svjetske rukometne asocijacije (IHF) Hasan Mustafa.

U Atini su svi njemački klubovi na čelu sa Kilom, skandinavske ekipe, ruski timovi, kao i francuski velikani poput Pari sen Žermena ili Monpeljea, te Slovenci, Rumuni…

Na sastancima će biti riječi o funkcionisanju klubova tokom pandemije korona virusa, a na večeri u grčkoj predstonici, za istim stolom su se našli svi “jugoslovenski” klubovi, koji nešto znače u evropskom rukometu – od Zagreba, Gorenja, Vojvodine, Rabotničkog, do naravno banjalučkih klubova.

Atinskoj rukometnoj večeri prisustovao je i prvi čovjek Svjetske rukometne asocijacije (IHF) Hasan Mustafa.

(mondo.ba)

Borut Puc posjetio Muzej sporta

Borut Puc, sin proslavljenog rukometaša Iztoka Puca, u društvu svog velikog prijatelja Rade Radinkovića koji je doveo Puca u Borac, posjetio je muzejsku postavku o Rukometnom klubu Borac.

Kad god je moj otac spominjao rukomet, nezaobilazna priča je bila Borac i Banjaluka. Toliko mi je toga lijepog ispričao o klubu, gradu, tako da sam to dobro, dobro zapamtio. Drago mi je što niste zaboravili na mog oca, što se u Muzeju sporta nalazi njegove slike, uramljeni dres. Ponosna sam na to, vjerujem da bi i on bio ponosan – rekao je Borut Puc.

I Banjaluka i Borac su ponosni što su imali jednog sjajnog rukometaša i čovjeka kao što je bio Iztok Puc…

Juniori Borca m:tel dominantno na krovu BiH

Mladi rukometaši Borca m:tel, rođeni 2002. godine, dominantnom igrom osvojili su šampionsku titulu u BiH.
Završnica prvenstva, koja je odigrana ovog vikenda u Doboju, pripala je Borčevim juniorima, koji nijednom protivniku nisu dali ni tračak nade da ih mogu iznenaditi.

Na otvaranju Banjalučani su bili bolji od vršnjaka Vogošće 32:18.
U drugom susretu “crveno-plavi” su savladali Slogu 27:19, dok su titulu šampiona ovjerili lakom pobjedom nad Gračanicom, 26:11.
Kao i na završnici šampionata Republike Srpske, i ovaj put za najboljeg golmana proglašen je naš Berin Brkić, dok je titula najboljeg igrača pripala još jednom našem igraču, Luki Periću.

Nježić i Draganić i naredne sezone u crveno-plavom

Dijete Borca m:tel, Miloš Nježić, produžio je danas ugovor sa našim klubom na još jednu sezonu. Ljevorukom bombarderu, koji je prethodne sezone često bio strijelac i sa pozicije desnog beka, biće ovo osma sezona u prvom timu.

I njegov kolega na drugom krilu, lijevom, Vlado Draganić, potpisao je danas ugovor sa vicešampionom BiH na još godinu dana. Ovim potpisima počelo je kreiranje ekipe za narednu sezonu

Mikić: Opet ćemo veseliti publiku u Boriku

Mirko Mikić vratio se na mjesto prvog trenera.
U polusezoni iza nas, Mikić je obavljao ulogu pomoćnika Veselina Vujovića, pod čijom komandom crveno-plavi nisu uspjeli da osvoje nijedan trofej na bh. nivou.

Nakon završene sezone, popularni “Vuja” se odlučio na treći odlazak u Vardar, a na danas održanoj sjednici Upravnog odbora, povjerenje da predvodi ekipu ponovo je dobio mladi trener, koji je u klubu, kao igrač i trener, skoro dvije decenije.

“U klubu sam 19 godina i uvijek mi je drago kad mogu da pomognem svom klubu. Tako je bilo i ovog puta, ali u suštini ja nisam ni odlazio. U međuvremenu sam imao neke svoje privatne obaveze, pokušao to da riješim i malo odmorim od svega. Usput sam imao i sreću da radim sa Veselinom Vujovićem od koga sam mnogo toga naučio. Drago mi je što ću opet biti sa našim dječacima, sa našim momcima i pokušati nešto novo naučiti, da zajedno opet veselimo publiku u Boriku“, poručio je Mikić za MONDO.

Prošla sezona završila je neslavno. Borac m:tel nije uspio da stigne do titule, koja je završila u Izviđaču, dok je trofej u Kupu u rukama tuzlanske Slobode. Prema Mikićevim riječima, ambicija banjalučkog kluba je povratak titula u grad na Vrbasu.

“Borcu je to uvijek ambicija, međutim još uvijek nismo ni sjeli da pričamo konkretno o nekim stvarima. Čekam poziv uprave, ali ono što znam od ljudi iz Upravnog odbora i direktora Vladimira Brankovića jeste da ćemo ići u smjeru podmlađivanja igračkog kadra i pružanja što više šanse nekim našim dječacima. U prethodne dvije nedjelje smo osvojili i pionirsko i kadetsko i juniorsko prvenstvo Republike Srpske relativno lako, što govori o tome da imamo ogroman potencijal u omladinskim selekcijama. Zaosta smatram da je to jedan od najboljih puteva kojim treba da ide Rukometni klub Borac u ovim vremenima. Potrebno je da imamo što više domaćih igrača, što više naših rukometaša, da pokušamo da napravimo što više reprezentativaca. Igranje sa našom, domaćom djecom daje posebnu čar. Ja ću se zaista potruditi da što više klinaca dobije šansu jer smatram da postoji kvalitet i da se radi o djeci koja to zaslužuju“, poručio je Mikić.

Tačan datum početka priprema još uvijek nije poznat, ali očekuje se da se sa radom krene 26. jula.

“Još moram da razgovaram o tome sa stručnim štabom. Upravni odbor Rukometnog saveza BiH je konačno, poslije dugo vremena, napravio odličnu stvar, a to je da smo već sada dobili datum početka prvenstva, koji je planiran za 11. septembar. Imamo i fajnal-for Kupa Republike Srpske u Gradišci 4. i 5. septembra, tako da ću, dok vidim sa kondicionim trenerom, trener golmana, čitavim stafom… znati koji je to tačan datum početka rada. Pretpostavljam da će to zvanično biti 26. jul, i mislim da je to dovoljno vremena da se spremimo. Obzirom da ćemo imati mlađu ekipu, pretpostavljam da će svi igrači doći na to prvo okupljanje i insistiraću da svi igrači dođu poprilično spremni, na nekom dobrom nivou. Biće puno trčanja od samog početka, biće jak intenzitet od starta. Pretpostavljam da ćemo cjelokupne pripreme obaviti u Bosni i Hercegovini. Već sam, u proteklih pola časa ili sat vremena, stupio u kontakt sa nekim trenerima iz BiH oko pripremnih utakmica, tako da će, pretpostavljam, sve utakmice biti odigrane u Bossni i Hercegovini“, zaključio je novi/stari trener Borčevih rukometaša.

Mikić ponovo na klupi

Mirko Mikić, novi je šef stručnog štaba RK Borac m:tel. Ovo je odlučeno na današnjoj sjednici Upravnog odbora Borca m:tel.

Mikić, koji je godinama sa uspehom nosio “crveno-plavi” dres, vodio je prvi tim u protekle dvije godine, a nakon dolaska Veselina Vujovića bio je član stručnog štaba.

O ostalim aktivnostima, igračkom kadru za sljedeću sezonu i drugim detaljima, biće više riječi na narednim sastancima.
Takođe, Upravni odbor smatra neprimjerenim komentare bivšeg trenera Veselina Vujovića, iznesenim u medijima o pojedinim članovima Uprave. Podsjećamo nekadašnju igračku legendu, a danas cijenjenog trenera, da su se svi članovi Uprave našeg kluba prema njemu odnosili sa maksimalnim uvažavanjem, što očekujemo da i on, u skladu sa svojim ugledom, uzvrati.

Juniori Borca m:tel pokorili Srpsku

Rukometaši Borca m:tel juniorski su prvaci Republike Srpske. U finalnoj utakmici, odigranoj danas u Brčkom, naši mladi rukometaši, rođeni 2002. godine, savladali su Slogu iz Doboja 26:14 i zasluženo osvojili pehar namijenjen najboljoj ekipi ovog uzrasta.

I pojedinačne nagrade pripale su momcima u “crveno-plavoj” opremi.
Najbolji igrač turnira je Nikša Petrović, dok je titula najboljeg golmana pripala Berinu Brkiću.

Danas je u Banjaluci održana završnica takmičenja i za najmlađe igrače, koji igraju mini rukomet.
U generaciji 2010. naši mališani zauzeli su 11. mjesto, dok su dvije godine mlađi među svojim vršnjacima takmičenje završili na šestoj poziciji.


Napominjemo da su ovo prve takmičarske utakmice naših najmlađih igrača, koji treniraju tek nekoliko mjeseci i sigurni smo da je pred njima, uz predan rad, sjajna budućnost.

Ko je najbolji…..


Aktivnosti Uprave Borca m:tel očito su urodile plodom, jer je, uz velike napore i podršku nadležnih institucija, omogućeno da rukomet bude dostupan svima, bez plaćanja naknade.

Rukometni as za sva vremena…Muzej sporta.

Muzej sporta….Abas Arslanagić, rukometni velikan, zlatni olimpijac iz Minhena, ne može bez Borca.
Kad god dođe u svoju Banjaluku, popularni Ako ili je sa svojim nekadašnjim saigračima, ili je na treningu mlađih klupskih selekcija, a sad je priliku iskoristio da posjeti Muzej sporta u kojem se nalazi postavka o njegovom Rukometnom klubu Borac.
Abas Arslanagić, nekad najbolji rukometni golman na svijetu (branio i za selekciju svijeta) sa svojom generacijom ispisao je najljepše trofejne stranice, a kruna njegove igračke karijere u Borcu je bila titula rukometnog prvaka Evrope.
I kao trener imao je uspjeha, sa Borcem je osvojio Kup BiH, što je bio prvi trofej u Premijer ligi BiH.
Jedan je Ako, jedan i neponovljiv.
Tekst Zeljko Tica