“Nevjerovatno, ali se desilo!” Prije tri decenije RK Borac osvojio Kup IHF – “Sjećanja su predivna, treba da ih čuvamo!”
Prije 30 godina, Borčev “dječiji vrtić” stigao je do evro-trofeja, drugog u klupskoj historiji.

“Okruglo” trideset godina – toliko je prošlo otkako je tadašnja generacija Rukometnog kluba Borac osvojila drugi evro-trofej u klupskoj historiji!

Redom su padali belgijski Herstal, Empor iz Roštoka (Istočna Njemačka), Tusem Esen (Zapadna Njemačka) i, na kraju, u velikom finalu CSKA iz Moskve, tada predstavnik Sovjetskog Saveza.

Povodom velikog uspjeha, danas su se u Trofejnoj sali kluba okupili igrači iz te generacije. Zbog privatnih obaveza, stigla su samo petorica (Senjanin Maglajlija, Aleksandar Knežević, Goran Stupar, Dragan Marković i Andrej Golić), ali je i ta brojka bila dovoljna da se evociraju uspomene.

“Trideset godina je proletjelo, ali zaista je puno… Bitno je da smo u tih trideset godina svi mi nešto napravili u životu. Drago mi je da smo iskoristili povod da se vidimo, iako održavamo kontakte i viđamo se i na drugim destinacijama, međutim ovo je naš grad, naš rezultat i jako mi je drago što smo danas ovdje. Taj rezultat iz 1991. godine nas je napravio igračima i lansirao dalje na neke druge nivoe. Igrali smo u inostranstvu, neki su ostali da žive, neki su se vratili, ali nas prati čitavu karijeru. Što se mene tiče, bilo je svega kroz karijeru, ali mogu da kažem da je meni to najdraži trofej u karijeri“, poručio je Senjanin Maglajlija.

Da je tadašnja selekcija ostala na okupu…

“Kad se u obzir uzmu svi parametri poput godina, kvaliteta, iskustva iako smo bili mladi, mogla u neko dogledno vrijeme, godinu-dvije, sa renoviranjem ekipe i dodavanjem igrača, mislim da je tadašnja generacija mogla da se ‘pobije’ sa najboljima u Evropi. Tad je nastao period Barselone, Zagreba, ali sigurno bismo se sa njima uhvatili u koštac. Kad dođeš gore blizu vrha, onda je sve moguće, kao i danas na fajnal-foru, kada dođu ‘na papiru’ slabije ekipe, a onda pobijede, na primjer, Pari sen Žermen. Sigurno bismo mi držali visok nivo još nekoliko godina“, ističe ex-rukometaš rođen u Goraždu.

Sjećanja na trofej u Kupu IHF su predivna, poručio je Aleksandar Knežević.

“Posljednji put smo se skupili prije pet-šest godina, sad spontano i ove godine i probaćemo da ne čekamo pet ili deset godina, već da to bude na godišnjem nivou, u zavisnosti od obaveza“, poručio je Knežević, koji je poslije evro-trofeja u Borcu ostao još godinu dana, te osvojio Kup Jugoslavije.

“Predivno je prisjetiti se tog turnira u Jagodini, polufinala, finala… ‘Na papiru’ su svi bili jači od nas, ali ista je situacija bila i godinu dana ranije u tom Kupu IHF. Treba da čuvamo sjećanje na to, da obilježavamo, ali naravno da ne treba živjeti u prošlosti. Treba da gledamo na budućnost, ali i da održimo tu našu generaciju, da se pomažemo i poslije karijere. Sportisti poslije karijera imaju različite probleme, pa nije loše da se malo podržavamo.“

Knežević ne krije da mu je Borac mnogo pomogao na početku igračke karijere.

“Klub me izgradio i kao sportistu i kao ličnost. Boro i Momo Golić su bili pedagozi, ne samo treneri svima iz moje generacije, ne samo meni. Pokazali su nam put da budemo ljudi, a ne samo da gledamo kako ćemo da postignemo gol ili odbranimo.“

Za Gorana Stupara, sjajna je bila 1991. godina.

Sa Borcem je osvojio Kup IHF, izabran je za najboljeg sportistu Bosanske Krajine, te je sa omladinskom reprezentacijom Jugoslavije bio prvak svijeta, ali i dio najbolje postave turnira.

“Bila je to izvrsna godina… Ja sam tad imao nepunih 19 godina. Često sam sjedio sa našim trenerom Petkovićem, pošto je bio trener u Berlinu gdje živim. Stalno je spominjao da smo Jović (Božidar, op.a.) i ja, tada 18-godišnjaci, držali odbranu po njegovom sistemu 6-0. To je raritet, to se više ne može ponoviti…. Došao je poslije rat, ta generacija se raspala… Spomenuo je Maglajlija da je Zagreb osvojio titulu prvaka Evrope, a sa kim? Sa pet igrača Borca! Mislim da je ta generacija, da je ostala i bila dopunjena, sa pet igrača u jugoslovenskom i svjetskom rukometu napravila mnogo.Teško je i tad bilo zadržati igrače… Imali smo Iztoka Puca, Patrika Ćavara, mnoge igrače koji su iz Borca postale svjetske zvijezde u to vrijeme. Tad nije bilo toliko mikrofona kao danas u Borčevoj Trofejnoj sali, tad nije vladala tolika medijska pažnja kao sada. Maglalija, Knežević, Marković kao stariji igrači imali su 22-23 godine… Zvali su nas ‘dječiji vrtić’!Mnogo nam je pomogao Zlatan Arnautović, koji je tad imao 35 godina i koji se već tad praktično oprostio od rukometa. Nije mogao više ni da trenira, ali je odigrao ključnu ulogu. Išli smo iz kola u kolo, da li imamo novca da otputujemo, na primjer, u Roštok… U ekipi Empora, tad su svi imali nove aute, to je za nas bio pojam. Već tad se ulagalo u rukomet u Njemačkoj, a mi ih pobijedimo tamo četiri razlike. Onda su ljudi vidjeli da stvarno nešto može da bude od nas! Onda dođe taj Tusem Esen, legendarna utakmica, Johan Frac i Aleksander Tučin tad su bili dva najbolja igrača na svijetu. I onda mi primimo 12 golova od takve ekipe, to su stvari koje su danas nezamislive, moram to da kažem! I na kraju, taj CSKA, sa Dujšebajevim, tad je slovio za jednog od najboljih… Ni oni nam nisu ništa mogli! Nevjerovatno je, ali se desilo!“, istakao je Stupar, koji je apelovao na igrače iz tadašnje generacije da se uključe u rad kluba i pomognu koliko mogu.

“Drago mi je da se okupljamo i da među nama postoji želja da se srećemo, a volio bih da ova generacija malo preuzme odgovornost. Iz Njemačke pomažem klubu koliko mogu, pomažem svima, i upravi i trenerima, ko god me pita za pomoć. Rukomet sam napustio davne 1997. godine, ali mnoge stvari nisam zaboravio, drago mi je da pomognem koliko mogu i volio bih da se i drugi priključe i pomognu Borcu da ponovo bude velikan, ali mislim da smo i sada na dobrom putu jer se ozbiljno radi“, istakao je Stupar, osvrnuvši se na posljednje uspjehe banjalučkog rukometa kad su u pitanju omladinske selekcije.

“Moram da spomenem tu školu ‘Cepelin’ koju smo osnovali davno, da se rukomet ne bi izgubio. Tad nije bilo nijedne rukometne škole u Banjaluci, tad ni Rukometni klub Borac nije imao svoju školu. Od te škole su se razvile tri, koje postoje i dan-danas. Jedna je škola ‘Banjaluka’, poslije je ta naša škola prerasla u ‘ Golić – Šarić’, pa je onda RK Borac preuzeo tu školu… Rukomet se ponovo igra u Banjaluci, što mi je veoma drago. Radi se na omasovljenju, a iz te masovnosti će doći kvalitet, sto posto. Moramo da budemo istrajni u tome i da imamo podršku svih struktura, i privrede i vlasti, da nastavimo u tom pravcu. Znam da je ova godina bila teška za Borac, da je bilo nekih neprilagođenih koraka, ali u razvoju uvijek može da se desi korak nazad. To ne treba da nas sputa, već da uvijek budu dva koraka naprijed.“

Ljubav prema rukometu Goranu je usadio legendarni banjalučki trener i nastavnik Nikola – Braco Pavlišin, koji je nedavno preminuo.

“Žao mi je što je umro, to je zaista veliki gubitak za sve nas. U posljednje vrijeme je radio u Ženskom rukometnom klubu Borac, koji je takođe napravio ogromne rezultate. Braco je bio moj prvi učitelj i nastavnik fizičkog vaspitanja u tada osnovnoj školi ‘Braća Pavlić’, danas je to ‘Ivo Andrić’. Pavlišin nas je sve usmjerio, i mene i Acu Kneževića, i Božidara Jovića… Svakoga koga je vidio da je bar malo talentovan prebacivao je u rukomet, čak i neke koji su više ‘vukli’ na neki drugi sport. Imao je stvarno pedagoški rad sa nama, bio nam je kao drugi otac što je vrlo bitno u tom periodu, kad želimo da treniramo. Meni nikad nije bio problem, poslije kad sam nastavio kod Velimira Petkovića, tri treninga, pet treninga, nikakav problem… Kad čovjek to zavoli, onda to nije nikakav problem“, rekao je Stupar, podvukavši da se u Borcu, u to vrijeme, igralo za minimalne plate.

“Kad smo igrali tad u Borcu, novac i visina ugovora nisu bili presudni. Igrali smo za neke minimalne plate, a osvojimo Kup IHF. Sad čim se malo pojavi kvalitet, odmah se gleda koja je to vrijednost… Mora se nekad i istrpiti, pričekati godinu-dvije, ne ‘letjeti’ odmah za novcem, da se napravi rezultat.“

Da je uspjeh koji je Borac tad ostvario praktično nestvaran, jasno je i nekadašnjem treneru Banjalučana Draganu Markoviću.

“Pošto se bavim trenerskim poslom i pošto sam to malo dublje analizirao, izgleda nevjerovatno da smo mi tako mladi mogli da igramo na tako visokom nivou protiv vrhunskih ekipa. Nije to samo bila utakmica u Rusiji, imali smo mi jako teškog rivala i u Roštoku koji nas je namučio u Banjaluci. Isto tako, Tusem Esen je bio favorit uz CSKA, ali uspjeli smo da ih dobijemo uz vrhunsku igru, vrhunsko vođenje… Sad mi je još više žao što nismo ostali zajedno još 2-3 godine. Imali smo još jednu generaciju koja je dolazila i mislim da smo mogli da vladamo Evropom. Šta je tu je, nećemo plakati, imamo dva evropska trofeja na koje smo ponosni.“

Najmlađi u timu bio je Andrej Golić.

“Samo su Stupar i Jović bili dvije godine stariji. Tad je igralo 12 igrača, a iako rijetko ko u tim godinama dobije priliku, ja sam igrao, pogotovu u par utakmica protiv Roštoka, Belgijanaca… Sigurno nisam među onima koji su najviše doprinijeli ali sam bio tu. Ta ekipa je bila na početku nečega velikog, sa puno potencijala, i sigurno bi konkurisala za sami vrh u Evropi“, istakao je Golić.

(mondo.ba)